“PODIGLO SE MALO ČETOVANJE“

Pred Ivanom mladim seljaninom
Podiglo se malo četovanje
Mala četa, al´ je ognjevita
Među sobom četa govorila
Čemu nama naše četovanje
Kad nemamo pred nama vojvode
Pred družinom da nam nosi barjak
Pred Ivanom mladim seljaninom
Homo na dvor Aliinoj majci
Da nam poda Aliju mladoga
Pred družinom da nam nosi barjak
Pred Ivanom mladim seljaninom
Kako rekli tako učinili
Noćno su joj pod bijeli dvor došli
Tiho mi je iza dvora zovu
O gospojo Aliina majko
Jel u dvoru Ale dijete mlado
Jel u dvoru, jel se oženio
Bi li nam ga za vojvodu dala
Pred družinom da nam nosi barjak
Pred Ivanom mladim seljaninom
Govori im Aliina majka
Hote zbogom momci uzrujani
Hote zbogom ne ozirite se
Nje u dvoru Alije mojega
Moj se Ale skoro oženio
Još se nije lica naljubio
Ni tankoga grlca nagrlio
Nit na ruci naspao djevojci
Da je u dvoru ne bi vam ga dala
Kroz san čuje Ale dijete mlado
Gdje ga zove malo četovanje
Kroz san čuje kroz san poskakuje
Na lake se noge uzdigao
Družinu je svoju dozivao
Čekajte me družinice moja
Čekajte me ne ostavite me
Ja ću s vama u četu za druga
Pred družinom nosit ću vam barjak
Pred Ivanom mladim seljaninom
Al je Ali majka govorila
Ne hod tamo drago dijete moje
Jer ćeš ludo izgubiti glavu
Imao si devet braće svoje
Svih je devet četa pogubila
I tebe će Alu desetoga
Ali Ale majku ne slušaše
Već on ide u četu za druga
Pred družinom nosi im je barjak
Pred Ivanom mladim seljaninom
Kad su došli u polje Kosovo
U Kosovo kraj polja Petrova
Pukne puška iz polja Petrova
I pogodi Alu desetoga
U zlo mjesto u čelo junačko
Ranjen Ale crnoj zemlji pade
Kako pade više ne ustade
Družini je svojoj govorio
Nosite me družinice moja
Nosite me mojoj miloj majci
Na dva kopja, a četiri druga
Dva pjevajte, a dva opjevajte
Recite joj da smo zadobili

“IZIŠLA JE ZELENA NARANČA”

Izišla je zelena naranča
Među mire od bijeloga grada
Lijepa nam je roda urodila
Lijepa roda tri žute naranče
Trgala ih Mare lijepa Mare
Prvu Mare ku je otrgala
Ter je šalje gradu Dubrovniku
A njoj grade od zlata jabuku
Na temu mu Mare zahvalila
Hvala tebi grade Dubrovniče
Hvala tebi na jabuci zlatnoj
Ne zna grade što je za djevojku
Drugu Mare ku je otrgala
Ter je šalje duždu od mletaka
A njoj dužde tanjahnu galiju
Na temu mu Mare zahvalila
Hvala tebi dužde od mletaka
Hvala tebi na galiji tankoj
Ne zna dužde što je za djevojku
Treću Mare ku je otrgala
Ter je šalje gradu Carigradu
A njoj grade konja i deliju
Na temu mu Mare zahvalila
Znade grade što je za djevojku

“PISMO KRALJA VLADIMIRA”

Gorko cvili sužanj Vladimire
U tamnici kralja bulgarskoga,
Gorko cvili, danak proklinjaše,
U koji se na svijet porodio.
Cini jadan da ne čuje niko,
Al to čuje Kosara djevojka,
Lijepa ćerca kralja bulgarskoga,
Koji bješe roda slavinskoga.
Pita njega Kosara djevojka:
˝Što je tebi moj sužnji nevoljni?
Oli ti je majka omilila,
Oli ti je žao zavičaja,
Oli ti je gladak dodijao,
Ol tamnica, jadna kuća tvoja,
Ol na nogu negve do koljena,
Ol na ruku teške lisičine,
Ol si čuo, moj sužnji nevoljni,
Da se udaje vjerna ljubav tvoja,
Ter proklinje danke i godine,
I staricu jadnu majku svoju?˝
Govori joj sužanj Vladimire:
˝Prođi me se bulgarko djevojko!
Nije meni žao zavičaja,
Niti mi je omilila majka,
Nit je meni gladak dodijao,
Ni tamnica jadna kuća moja,
Nit na nogu negve do koljena,
Nit na ruke teške lisičine,
Nit se udaje vjerna ljubav moja,
Jer se dosad nisam oženio,
Niti ću se jadan oženiti,
Jerbo ću ti brzo poginuti.
U tamnici kralja bulgarskoga,
Samuela da ga Bog ubio!
Na vjari je mene prevario,
U tamnicu mene postavio.˝
Još mu veli Kosara djevojka:
˝Da reci mi, moj sužnji nevoljni,
Od kuda si, od koje si zemlje,
Od koga li roda i plemena?˝
Govori joj dijete Vladimire:
˝Ja sam sužanj od Hercegovine,
Dvorio sam kralja slovinskoga,
U Tribinju, gradu bijelome.
Što me pitaš za rod i za pleme,
I to ću ti povjeriti pravo.
Ja sam, seko, roda gospodskoga,
Al sam sužanj kralja bulgarskoga,
U mene je blago nebrojeno,
Moja bi me iskupila majka,
Al me kralju neda na otkupe,
Nego išće rusu glavu moju.˝
Tješila ga Kosara djevojka:
˝Nemoj cvilit, moj sužnji nevoljni!
Ja sam ćerca kralja bulgarskoga,
Samuela, gospodara tvoga.
Rasplitat ću žute kose moje,
Ljubit ću mu skuta i koljena,
Noge ću mu suzama polijevat,
Živim ću ga Bogom zaklinjati,
Da te pusti iz tamnice tamne,
I pošalje staroj majci tvojoj,
Nek se tvoja razveseli majka,
Kad ugleda Vladimira sinka.˝
Pak odšeta bijelom dvoru svome,
Ter se sama sobom razgovara:
˝Što sam godir vidjela junaka,
Slovinskoga roda i plemena,
Ja ne vidi ljepšega junaka,
Ni ljepšega ni pristalijega,
Nit ga može poroditi majka,
Od mladoga sužnja Vladimira.˝
Pak ujeze među dvore bijele,
Ljubi babi skuta i koljena.
Noge mu je suzam oblivala.
Ovako je babi govorila:
˝Daruj meni sužnja Vladimira,
Za mojega vjerna zaručnika,
A tako ti sinka Radomira.
Čini mi se moj mili babajko,
Da će biti roda gospodskoga.
Dvorio je kralja slovinskoga,
Lipo zbori, ponizno govori.
Oprosti ga iz tamnice, babo!
A tako ti šarca konja tvoga,
I tako ti britke ćorde tvoje,
Jer je lijepo momče hercegovče.˝
Na to se je kralju nasmijao,
Kosari je tiho govorio:
˝Nije ono momče hercegovče,
Već je ono kralju Vladimire.
Ja ne mogu drugo učiniti,
Valja mi ga tebi darovati.
Sva je tvoja slika i prilika,
Slavi njega Krbava i Lika.˝
Kad razumi Kosara djevojka,
Da će biti kraljica slavinska,
Od dragosti suze prolivaše,
Svome babi ruke celivaše.
Od tamnice ključe uzimala,
Tamnici je vrata otvarala,
Vladimira sužnja dozivaše,
Ter ovako njemu govoraše:
˝Ustani se kralju Vladimire!
Ter otari gorke suze tvoje,
Evo tebe zaručnica zove,
Lijepa ćerca kralja bulgarskoga.˝
Kad je sužanj riječi razumio,
Niz obraze suzam oborio,
Blagoslivlja Kosaru djevojku,
Veće nego svoju milu majku.
Pak izađe iz tamnice tamne,
I otiđe ka dvoru djevojke.
Lijepo ga je taste dočekao,
Za zdravlje se s njime upitao.
Zove k sebi bulgarske terzije,
Da mu kroje sa zlatom haljine.
Oblači ga u skrlat i zlato,
Sinu sužanj kano sunce žarko.
Plemenit je sobet učinio,
Gospodu je na sobet sazvao,
Vjenča njega s Kosarom djevojkom…